Teren druga kuca ♥
Sam ulazak u moju sobu predstavlja prvi koraka ka svetu ideja, sanjarenja. Oko mene je sve crno-belo i te dve boje za mene predstavljaju harmoniju. Ta dva kontrasta, kako ih drugi smatraju, meni su dve skladne boje koje mi produbljuju disanje i mame osmeh na lice. Nije mi potrebno da zatvorim oči da bih sve to doživljavala. Moja soba, sa zidovima izlepljenim posterima, grbovima i slikama svog največeg ponosa kluba „Partizan“, je raj na zemlji. U glavi odmah počnu da mi odzvanjaju navijačke pesme sa utakmica. Ja sam u rulji navijača koji iz sveg srca navijaju za svoj tim.
Svi smo ravnopravni, među nama vlada sklad, ljubav, jer bi svi pola svog života dali za crno-bele boje. Kada vidim sve te ljude obučene isto, sa istim grbom na grudima, pomislim da je ceo svet jednak i ispunjen mirom. Stegnuvši još više svoj mali jastuk sa natpisom „Partizan“ osećam kako mi se srce ispunjava nekom posebnom energijom. Ispred sebe gledam Novicu Veličkovića kako sa stegnutom pesnicom udara u srce i sa posebnom iskrom u očima komunicira sa nama, navijačima. Ne mogu da zaustavim suzu koja mi kreće iz oka radi neizmernog zadovoljstva koje osećam.Taj jecaj u mom glasu kojii se čuje svaki put kada gledam utakmicu.Nije me stid kad se pojavim u duksu svog kluba ili kad krenem da pricam sa decacima o tome. Jednostavno volim fudbal. Ta ljubav nikada ne prestaje . Lopta me nikada do sada nije izneverila. Ali zdravlje jeste. Trenirala sam 2 godine fudbal i morala sam da prestanem zbog zdravlja. Svako vece sedim na nasem Idvorskom terenu. na tribinama i razmisljam . Teren je jedino mesto gde se osecam slobodno. A tek onih 90 minuta a terenu. Pa po kisi , zimi , suncu ,snegu ! Sve bih dala da opet mogu da igram fudbal. Igram ga i dan danas , ali ne smem preterano. I ne hvalim se uopste kada sam u skoli samo da bih privukla paznju muskoj populaciji, ne uopste. Jednostavno radim ono sto volim i to je to. Moj zivot. Najjaci osecaj je onaj kada ukljucim tv ćale uđe u sobu i zajedno gledamo . A kada pocnemo da se deremo izbace nas iz sobe hhahahha . Bila sam samo jednom u zivotu na utakmici , volela bih da mogu cesce da idem. Jedina osoba koja me je ikada podrzala u svemu ovome je moj teča . Da nije njega nikada ne bih stigla dovde dokle jesam !!!!
Svi smo ravnopravni, među nama vlada sklad, ljubav, jer bi svi pola svog života dali za crno-bele boje. Kada vidim sve te ljude obučene isto, sa istim grbom na grudima, pomislim da je ceo svet jednak i ispunjen mirom. Stegnuvši još više svoj mali jastuk sa natpisom „Partizan“ osećam kako mi se srce ispunjava nekom posebnom energijom. Ispred sebe gledam Novicu Veličkovića kako sa stegnutom pesnicom udara u srce i sa posebnom iskrom u očima komunicira sa nama, navijačima. Ne mogu da zaustavim suzu koja mi kreće iz oka radi neizmernog zadovoljstva koje osećam.Taj jecaj u mom glasu kojii se čuje svaki put kada gledam utakmicu.Nije me stid kad se pojavim u duksu svog kluba ili kad krenem da pricam sa decacima o tome. Jednostavno volim fudbal. Ta ljubav nikada ne prestaje . Lopta me nikada do sada nije izneverila. Ali zdravlje jeste. Trenirala sam 2 godine fudbal i morala sam da prestanem zbog zdravlja. Svako vece sedim na nasem Idvorskom terenu. na tribinama i razmisljam . Teren je jedino mesto gde se osecam slobodno. A tek onih 90 minuta a terenu. Pa po kisi , zimi , suncu ,snegu ! Sve bih dala da opet mogu da igram fudbal. Igram ga i dan danas , ali ne smem preterano. I ne hvalim se uopste kada sam u skoli samo da bih privukla paznju muskoj populaciji, ne uopste. Jednostavno radim ono sto volim i to je to. Moj zivot. Najjaci osecaj je onaj kada ukljucim tv ćale uđe u sobu i zajedno gledamo . A kada pocnemo da se deremo izbace nas iz sobe hhahahha . Bila sam samo jednom u zivotu na utakmici , volela bih da mogu cesce da idem. Jedina osoba koja me je ikada podrzala u svemu ovome je moj teča . Da nije njega nikada ne bih stigla dovde dokle jesam !!!!
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
